Intervju dr Olivera Đuragić

FINS je počeo rad kao samostalna organizacija 1. januara 2007. godine, a primljen je u sastav Univerziteta u Novom Sadu odlukom Saveta Univerziteta 21.decembra 2007. godine. Recite nam nešto o značaju ove institucije, samoj organizaciju, opremi koju poseduje kao i kadru koji ga čine?

Tako je, od 1. januara 2007. smo samostalna naučna institucija, ali bih istakla našu malo dužu tradiciju postojanja. Naslednici smo prethodne institucije čija je prvobitna organizacija još 50-tih godina prošlog veka bila u okvirima Zavoda za određene tehnologije, zatim kao Jugoslovenski institut za prehrambenu industriju i nakon toga kao deo Tehnološkog fakulteta u Novom Sadu pa sve do 2007. kada smo prema novom zakonu o nauci postali samostalna institucija - FINS. Svi oblici postojanja i organizacije pomenute institucije su se, od samog početka, bavili poslovima vezanim za razne vrste prehrambenih tehnologija i tehnologija hrane za životinje. Jedinstveni cilj, u naučnom smislu, bio je iznalaženje novih procesa, tehnologija i primena svih naučnih saznanja u saradnji sa privredom. Od 2007. godine kada smo postali samostalna institucija, preuzeli smo svu odgovornost i postali deo akademske zajednice koji se bavi isključivo naučno istraživačkim radom i primenom rezultata u praksi. Naš moto, kojeg se držimo u svakodnevnom radu, jeste da je FINS mesto susretanja nauke i privrede. Trudimo se da naše rezultate što više komercijalizujemo, odnosno da ih primenimo u praksi, jer smatramo da nauka radi nauke nije apsolutno korisna bez prenošenja saznanja u realne, proizvodne uslove. Institut je od samog osnivanja bio dobro opremljen sa naučno-istraživačkom opremom. Tokom ovih 11 godina postojanja uz pomoć različitih konkursa, donacija, međunarodnih i domaćih projekata, oprema je kontinuirano obnavljana i modernizovana u korak sa svetskim trendovima iz ove oblasti. Možemo reći da danas raspolažemo sa vrhunskom opremom. Naš Institut poseduje i pilot postrojenja iz različitih tehnologija (pekarstvo, hrana za životinje, šećerna repa, voće i povrće, meso), što je vrlo specifično za naučno istraživačke institucije zbog čega možemo da kažemo da smo jedinstveni, ne samo u našoj zemlji nego i u okruženju. Sve ovo nam omogućuje da izvršimo oglednu verifikaciju u laboratorijskim uslovima na malim kapacitetima. Pored ove praktične primene naših saznanja, imamo mogućnost i testiranja svih prehrambenih proizvoda i hrane za životinje u našoj akreditovanoj laboratoriji, što čini važnu kariku u saradnji sa privredom.

Vršimo analize za potrebe naših istraživanja, ali isto tako i analiziramo proizvode naših komitenata. Naša organizaciona struktura sastavljena je iz tri dela:

• Istraživački centar za tehnologiju hrane za životinje i proizvode animalnog porekla

• Istraživački centar za tehnologiju biljnih prehrambenih proizvoda

• Laboratorija FINSLab.

U okviru našeg Instituta, do kraja januara planiramo otvaranje nove Laboratorije za molekularnu analizu hrane koja će svakako proširiti asortiman naših analiza u oblasti kvaliteta proizvoda, porekla ili autentičnosti hrane, genetske modifikacije, profilisanja mikrobioloških kontaminenata, itd. Ova laboratorija je opremljena sredstvima Vlade APV i Pokrajinskog sekretarijata za visoko obrazovanje i naučnoistraživačku delatnost što nam samo potvrđuje da smo prepoznati i od strane države kao institucija koja može mnogo da pruži u oblasti prehrambenih tehnologija.

Recite nam šta za vas kao naučnu instituciju znači saradnja sa privredom i koliko privredi znači saradnja sa vama?

Pored našeg mota koji imamo, da je FINS mesto susretanja nauke i privrede, i koji primenjujemo u svakodnevnom radu, u poslednje vreme i država jače potencira saradnju nauke i privrede koja je imperativ svih vodećih zemalja EU i sveta. Ovim vidom saradnje mi potvrđujemo svoje rezultate, do kojih smo došli istraživanjem, i ostvarujemo komercijalnu (finansijsku) korist plasiranjem rešenja, patenata i sl. Sa druge strane privreda dobija rešenja, proizvod koji je usavršen, promenjen zbog boljeg položaja na tržištu, boljeg kvaliteta, konkurentniji na tržištu sa mogućnošću izvoza tj. većom dodatom vrednošću. Upravo iz ovog proizilazi i naša misija: ’’Postizanje vrhunskih naučnoistraživačkih rezultata u cilju povećanja konkurentnosti srpske privrede, kroz unapređenje proizvodnje bezbedne i zdrave hrane, koja doprinosi zdravlju i boljem kvalitetu života ljudi’’.

U oktobru 2018. bili ste domaćin IV Međunarodnog kongresa „Tehnologija, kvalitet i bezbednost hrane“ i XVIII Međunarodnog simpozijuma „Tehnologija hrane za životinje“ koji se zajedno održavaju u okviru događaja FoodTech2018. Šta ova dva događaja znače za našu zemlju, a šta za vas kao instituciju?

Pomenuti kongres i simpozijum koji se već tradicionalno održavaju svake druge godine, imaju za cilj da predstave najnovija naučna saznanja iz oblasti hrane i hrane za životinje, omoguće individualnu i institucionalnu međunarodnu saradnju i  umrežavanje. Upravo na ovakvim dešavanjima mi možemo da vidimo gde se nalazimo na naučnoj sceni. Posećenost kongresa je bila izuzetno dobra, bilo je više od 300 učesnika, 270 prijavljenih naučnih radova i prezentacija iz 32 zemlje sveta. Pored promocije naučnog istraživačkog rada, ovakvi skupovi ujedno predstavljaju pravu priliku za druženje, izložbu i degustaciju tradicionalnih proizvoda iz naše zemlje, pružaju priliku za predstavljanje naše zemlje, njene tradicije i lokalne gastronomske kulture.

Recite nam kakav je kvalitet stočne hrane u našoj zemlji, da li se poštuju pravila o bezbednosti i kakve su nam ulazne sirovine?

Tehnologija hrane za životinje je kompleksna tehnologija i ponekad kažemo da je komplikovanija od one za ljude, obzirom da u njoj učestvuje čitav tim stručnjaka, počevši od nutricionista, onih koji se bave ishranom životinja, tehnologijom proizvodnje, agronoma i veterinara. Sinhronizacijom aktivnosti navedenih stručnjaka i njihovom saradnjom, dobijamo proizvod koji je samo jedna karika u celokupnom lancu hrane koja je jako bitna jer utiče na krajnji proizvod za ishranu ljudi.

Hrana za životinje se u našoj zemlji kontroliše po važećem pravilniku o kvalitetu za životinje koji ima jako obilan spektar analiza i onoga šta se kontroliše. Pre svega počinje se sa bezbednošću hrane pa sve do samog kvaliteta. Da bi se od životinje dobio maksimum iskorišćenja mora se voditi računa o balansiranju ishrane, obroka same životinje o čemu brinu stručnjaci iz te oblasti. Postoje programi za pravljenje receptura u proizvodnji hrane za životinje, gde su ispoštovani svi zahtevi koji se postavljaju pred proizvođače. Naš pravilnik o proizvodnji je usklađen sa pravilnikom Evropske unije, a sve u cilju konkurentnosti našeg proizvoda na pomenutom tržištu. Iz svog dugogodišnjeg iskustva bavljenja kvalitetom hrane za životinje i rezultata koje dobijamo iz naše laboratorije, može se reći da je hrana za životinje koja se proizvodi u industrijskim uslovima u našoj zemlji zaista dobra. Prvenstveno je tako zato što imamo dobre ulazne sirovine, kvalitetne proteinske komponente koje ulaze u sastav same hrane (sačma uljane repice, suncokretova i sojina sačma).

Upravo ste pomenuli da je u industrijskim pogonima visok kvalitet proizvodnje stočne hrane. Recite nam kakva je situacija u malim mešaonama?

Pre jedno petnaestak godina na tržištu je bio prisutan veliki broj proizvođača stočne hrane, što registrovanih što neregistrovanih, koji su proizvodili u svakakvim uslovima i po raznim recepturama. Trenutna situacija po ovom pitanju je uređenija, imamo velike proizvođače na tržištu tj. industrijsku proizvodnju hrane sa velikim kapacitetima, ali postoje i manji proizvođači za sopstvene potrebe koji isto primenjuju proverenu recepturu pošto takođe žele maksimalne rezultate i visok kvalitet svojih proizvoda.

U poslednje vreme se često govori o savremenoj proizvodnji hrane za životinje, šta se pod tim podrazumeva?

Savremena proizvodnja hrane za životinje podrazumeva novine koje mi praktično stičemo iz različitih izvora, a mogu se odnositi na nove tehnologije, unapređenje postojećih, pojavi novih proizvoda-aditiva, raznih dodataka za hranu, zameni postojećih sirovina, mogućnosti upotrebe IT tehnologije u procesu proizvodnje i sl. Svi ovi aspekti su iz različitih naučnih oblasti, kontinuirano se usavršavaju i kada se adekvatno povežu mogu značajno da doprinesu napretku same tehnologije proizvodnje hrane za životinje, a samim tim i ostalih proizvoda.

Pomenuli ste da su se pojavili novi aditivi i sirovine u proizvodnji hrane za životinje. Recite nam koji su to aditivi i sirovine?

Što se tiče samog sastava hrane, pojavile su se nove sirovine koje zamenjuju takoreći makrokomponente, a spadaju u alternativne proteinske sirovine. Znamo da je kukuruz osnovna komponenta u hrani za životinje, kao i suncokretova i sojina sačma, proteinski koncentrati i sl.. U poslednje vreme su aktuelni pozivi Evropske unije koji se odnose na promociju istraživanja u oblastima zamene proteinskih izvora.

Dodaci kao što su aminokiseline, enzimi, probiotici, prebiotici, simbiotici i sl. koji utiču na zdravlje, dobrobit životinja i na povećanje prinosa animalnog porekla su mikrokomponente koje postoje u velikom spektru, ali se za njihovu upotrebu izdaje dozvola kao i zabrana. Od 2006. godine imamo zabranu upotrebe antibiotika u ishrani životinja kao promotora rasta, njihova upotreba dozvoljena je samo u terapeutske svrhe. Ovo je oblast u kojoj se rade velika istraživanja na polju zamene samih antibiotika i pronalaženja nekih drugih promotora rasta koji će voditi računa o dobrobiti i zdravlju životinja.

Upotreba sačme u proizvodnji hrane za životinja je veoma značajna, recite nam nešto više o tome.

Sačme su izuzetno važna proteinska komponenta u sastavu hrane za životinje i to sojina i suncokretova sačma. One su nezamenljive u ishrani životinja iz razloga što baš u ovoj kombinaciji sadrže aminokiseline neophodne za rast i razvoj životinja. Rade se istraživanja na iznalaženju njihove zamene. Međutim, neophodnost ovih komponenti u hrani za životinje ide u prilog našoj zemlji pošto mi raspolažemo dovoljnim količinama ovih sirovina na tržištu (sojina i suncokretova sačma i sačma uljane repice). Budućnost primene ovih makrokomponenti u hrani za životinje je zaista izvesna.

Kakvo je Vaše mišljenje o upotrebi visokoproteinskih sojinih koncentrata u ishrani mlađe populacije stoke?

Visokoproteinski koncentrati su jako važni upravo za mlađu populaciju životinja i često se koriste u prvim danima života kao zamena za mleko. Oni sadrže između 60 i 70% proteina što čini visoku koncetraciju neophodnu za prve dane života i adaptaciju životinja na kasniju ishranu.

Kako bi po Vama trebalo da se primenjuje standardizacija u oblasti tehnologije, proizvodnje i ishrane životinja?

Što se tiče same tehnologije i proizvodnje hrane za životinje ona je gotovo slična svugde. Postoje određeni procesi koji su nezaobilazni u industrijskoj proizvodnji hrane za životinje.

U poslednjih nekoliko godina sve fabrike teže i rade na unapređenju same proizvodnje i sada već postoji standard u tehnologiji kod gotovo svih proizvođača što je pre bila retkost. Što se tiče samog kvaliteta hrane za životinje, možemo dakažemo da smo većinu pravilnika uskladili sa zahtevima Evropske unije i da nam predstoje još neke izmene koje treba da uradimo kako bi sistem u ovoj oblasti što bolje uredili. Svakako treba naglasiti da je hrana za životinje iz Srbije konkurentna na evropskom tržištu, što dokazuje i izvoz određenih proizvoda u zemlje iz okruženja (Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Rumuniju, Mađarsku). Apelovala bih na veću aktivnost inspekcijske službe na terenu da bi se praktično odradila bolja i veća kontrola u ovom sektoru.

Kako vidite budućnost proizvodnje hrane za životinje, s obzirom da kod nas postoji i proizvodnja koja nije industrijska? Da li će doći do prirodne selekcije onih koji ne poštuju standarde u proizvodnji i ne postižu traženi kvalitet?

Tržište i konkurencija koja vlada na njemu će upravo napraviti selekciju koja je izvesna. Sada trenutno imamo nekoliko velikih proizvođača hrane za životinje koji su orijentisani, pored domaćeg, i na inostrano tržište. Proizvođači stočne hrane u našoj zemlji čiji su vlasnici stranci, imaju još veći interes da proizvedenu robu izvezu u druge zemlje, pošto su je ovde proizveli po određenim standardima, a po povoljnoj ekonomskoj ceni. Za sada mi nemamo organizovani izvoz hrane za životinje, nego se proizvođači sami snalaze na evropskom tržištu. Naše udruženje proizvođača hrane za životinje koje se nalazi pri Privrednoj komori Srbije je članica FEFAC-a (Evropsko udruženje proizvođača hrane za životinje). Predsednik FEFAC-a je prisustvovao pomenutom kongresu, organizovanom u oktobru prošle godine, i okruglom stolu na kojem smo razmatrali aktiviranje naših mogućnosti i šansi koje imamo kao punopravnačlanica ove  asocijacije. Želimo da pod jednakim uslovima kao i ostale zemlje članice, plasiramo svoje proizvode na evropsko tržište.

Šta bi ste poručili proizvođačima i kupcima hrane za životinje na početku ove godine?

Naša zemlja raspolaže sa kvalitetnim NON-GMO sirovinama za proizvodnju u ovoj oblasti. Upravo to predstavlja našu prednost i mogućnost da dobijemo proizvod konkurentan za domaće i strano tržište. Treba da se fokusiramo na izvoz i prodaju gotovog proizvoda, a ne sirovina.

Nije poenta proizvesti sirovinu i kao takvu je plasirati na tržište, nego joj dodati vrednost i tek tada izaći pred kupca i ostvariti veću dobit, i ovo se odnosi na sve grane prehrambene industrije. Isto tako poručujem svim učesnicima u lancu proizvodnje, da maksimalno iskoriste mogućnosti koje im pruža institucija koju mi predstavljamo a to su nauka, istraživanje, savremeni trendovi i sve ono što može da unapredi proizvodnju i proizvod.

Bilten "Za našu zemlju", broj 73, januar 2019.