Kontrola plodnosti zemljišta u funkciji unapređenja biljne proizvodnje i zaštite životne sredine

Prinosi koji se postižu u biljnoj proizvodnji su rezultat uticaja brojnih faktora, od kojih je pored proizvodnih potencijala gajenih biljaka, klimatskih uslova i primenjivanja neophodnih agrotehničkih mera, najznačajnija plodnost poljoprivrednog zemljišta. Plodnost zemljišta je vrlo kompleksna, pošto zavisi od njegovih različitih fizičkih, hemijskih, bioloških osobina i vodno-vazdušnog režima. Tokom stalnog, posebno intenzivnog korišćenja, plodnost zemljišta se menja i uglavnom smanjuje zbog iznošenja prinosom biljaka i različitih gubitaka biljnih hraniva, zakišeljavanja ili alkalizacije i smanjenja organske materije.

Budući da zemljište predstavlja osnovu poljoprivredne proizvodnje, očuvanje i povećanje njegove plodnosti (ali do optimalnih, a ne povećanih nivoa samo potrebnih elemenata, primenom odgovarajućih đubriva) je dužnost svakog proizvođača uz pomoć društvene zajednice. Radi toga se na održavanje plodnosti zemljišta treba gledati kao na amortizaciju osnovnih sredstava.

Nastojanja da se na osnovu objektivnih pokazatelja kontrole utvrdi plodnost zemljišta i na osnovu nje programira potreba za pravilnim đubrenjem (određivanjem potrebnih količina i vrsta đubriva) i drugim agromeliorativnim zahtevima (pre svega neutralizacije kiselih i alkalnih zemljišta), su stara više od jednog veka, posebno u poljoprivredno razvijenim zemljama, gde se ista kontroliše skoro na svim poljoprivrednim površinama. U našoj zemlji iako se sistematskom kontrolom plodnosti zemljišta započelo u drugoj polovini prošlog veka, istom nije obuhvaćeno do sada ni 10% obradivih površina. Nešto veće izvođenje ove mere (sa zapažanim pozitivnim rezultatima) obavljano je na poljoprivrednim zemljištima ranijeg društvenog sektora, i to nakon donošenja (i sada važećeg) Zakona o poljoprivrednom zemljištu, sa utvrđenim načelima (ali ne i dovoljno kontrolisanim  u praksi od nadležnih inspekcijskih i dr. službi) obavezne kontrole plodnosti zemljišta.

Dobro su poznati, i od nekih iz naše naučno-stručne službe iz oblasti agrohemije, potvrđivani pozitivni rezultati (čak i sa dupliranjem prinosa, uz najčešće smanjenje troškova ) ove mere, posebno poslednjih godina. Zbog toga se u cilju zaštite i očuvanja plodnosti zemljišta i obezbeđenja pravilne upotrebe đubriva preporučuje kao obaveza proizvođača da svake pete godine vrše ispitivanja  svojih proizvodnih parcela na osnovne osobine i sastav zemljišta (pH, lako pristupačni P₂O₅ i K₂O, ukupni N, humus i CaCO₃), po potrebi i određivanje drugih neophodnih, sekundarnih (Ca, Mg, S) elemenata i mikroelemenata (Fe, Mn, Zn, B, Mo i Cu). Za pravilnu ishranu azotom, kao najznačajnijim hranljivim elementom, preporučuje se i kontrola sadržaja lakopristupačnih mineralnih (NH₄ i NO₃) oblika, zbog njihovih većih promena, pre setve ili u početku vegetacije useva pre prihranjivanja, svake godine, tzv. N -min metodom.

Pored prethodno navedenih parametara koji se analiziraju, posebno zbog pravilne i racionalne primene đubriva i drugih meliorativnih mera, na zemljištima koja su izložena različitim vidovima zagađivanja (poplavama, izlivanja različitih otpadnih voda i blizine hemijskih postrojenja sa određenim aero zagađivačima) kao obavezna mera je i povremena kontrola sadržaja štetnih elemenata (teški metali, radioaktivnost i dr.) u poljoprivrednim zemljištima pa i u određenim organima gajenih biljaka. Ovo je posebno potrebno pratiti zbog poznate činjenice da Srbija ima jako heterogena, ali na sreću, za sada još uvek  malo  zagađenih zemljišta, kako zbog njihovog geološkog sastava tako i zbog dosadašnje daleko manje primene hemijskih sredstava (posebno đubriva) na više od 80% poljoprivrednih površina. Međutim, i u ovim uslovima zapažaju se iako na manjim površinama, posledice nekontrolisano povećane primene neodgovarajućih đubriva, koje se veoma teško mogu otklanjati.

Budući da pravilna upotreba đubriva u intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji treba da se zasniva na poznavanju svih prethodno navedenih faktora plodnosti zemljišta (na koju moramo preći), neophodno je da se u narednom periodu sistematska kontrola  plodnosti zemljišta sprovodi i shvata kao obavezna, strateška mera. Ovo je neophodno, ne samo zbog racionalne upotrebe odgovarajućih količina i vrsta đubriva, radi povećanja prinosa i kvaliteta biljnih proizvoda, već i kao osnova za kontrolu i otklanjanje nepoželjnih ekoloških faktora (preko otklanjanja zagađivača, izražene kiselosti i alkalnosti zemljišta) u poljoprivredno proizvodnim područjima naše zemlje. Ovakvim gazdovanjem poljoprivrednim zemljištima, Srbija bi mogla da znatno uveća prinose i sa manjim ulaganjima bude konkurentna u izvozu kvalitetnih i zdravstveno bezbednih poljoprivrednih proizvoda na svetskom tržištu, što je poslednjih godina sa nekim našim proizvodima i dokazivano.

S obzirom na izuzetan značaj, kontrolu plodnosti zemljišta i ispitivanje svih neophodnih parametara na  daleko većim površinama treba da podrže i pomognu određeni društveni sektori, pre svega Ministarstvo za poljoprivredu i zaštitu životne sredine naše zemlje. U tom smislu pored većeg angažovanja samih poljoprivrednih proizvođača, potrebno je daleko veća saradnja sa stručno- savetodavnom službom, za uniformnost u pravilnom izvođenju kontrole plodnosti zemljišta, od pravilnog uzorkovanja, laboratorijskih analiza i posebno davanja pravih preporuka za primenu hraniva  u cilju očuvanja i povećanja plodnosti zemljišta. Sa time bi se znatno umanjila potreba sa dosadašnjom praksom davanja preporuka za đubrenje na osnovu „samo“ marketinških saveta velikog broja prometnika, sa neverovatno velikim brojem različitih, pa i novih sredstava za ishranu biljaka, bez poznavanja plodnosti zemljišta.

Stručna podrška: Prof. dr Dragi Stevanović
Poljoprivredni fakultet Zemun