Zemljište ne može i ne sme da se navodnjava bez pravilnog đubrenja i plodoreda

Stručna podrška: dipl.ing. Dragan Marković, PSS Zrenjanin

Sve se više govori o klimatskim promenama. Svedoci smo kako je svaka proizvodna godina drugačija i nosi posebne rizike. Ove godine Srbija se bori s katastrofalnom sušom, koju smo imali i pre pet godina. Pre tri godine, našu zemlju pogodile su ogromne poplave. Zbog toga je važno da se i proizvođači prilagode novonastaloj situaciji.

Kad kiše nema duže od mesec-dva, stradaju poljoprivredni usevi i zasadi i tek tada se priča o navodnjavanju. Treba znati da se sistemi za navodnjavanje ne koriste tek tako. Da bi se usevi zalivali, potrebno je da budu ispoštovana i sva ostala pravila u proizvodnji, počev od obrade zemljišta i plodoreda pa sve do unosa organske materije. U srednjem Banatu ima oko 320.000 hektara zemljišta, od čega su 230.000 ha oranice Oko 30 procenata oranica, oko 80.000 hektara je zemljište dobrog kvaliteta — černozem. Na černozemu ima osnova da se grade sistemi za navodnjavanje da se zaliva. Trenutno se na terenu srednjeg Banata navodnjava približno 20.000 hektara zemljišta svih kategorija. To je nešto manje od 10 posto površina. Iako je taj postotak mali, to je znatno više nego što se navodnjavalo pre 20-30 godina. 90-ih godina prošlog veka na ovom terenu svega 2-3 posto njiva je imalo zalivne sisteme.

Zalivne sisteme uglavnom imaju velika imanja

Postavljeni zalivni sistemi se najviše koriste za navodnjavanje ratarskih useva, čak 95%. Na preostalih 5% površina pod zalivnim sistemima su voćnjaci i povrtnjaci i reč je o malim površinama. Svi voćnjaci i povrtnjaci koji se dižu u poslednje vreme imaju zalivne sisteme, jer bez njih ne može ni da se razmišlja o ozbiljnijoj proizvodnji. Ratarska proizvodnja pod zalivnim sistemima najviše je zastupljena na velikim zemljišnim kompleksima.

To su najčešće nekadašnje zemljoradničke zadruge i imanja čiji su sadašnji vlasnici privatna lica.

Registrovana poljoprivredna gazdinstva retko imaju sisteme za navodnjavanje. I kada ih imaju reč je o malim sistemima koji se prenose s jedne na drugu njivu. Proizvođači kažu da im se uvođenje sistema za navodnjavanje ne isplati, jer su im parcele rascepkane. Komasacija rešava problem ukrupnjavanja zemljišta, ali to ne bi dovelo do toga da se proizvođači više odlučuju da uvode sisteme za navodnjavanje. Proizvođači jednostavno još uvek nisu spremni da ulažu u velike sisteme, jer su to ozbiljne investicije. One mogu da se isplate samo u ovakvim godinama kao što je ova, kada je katastrofalna suša kao što je bila u srednjem Banatu. Usitnjenost parcela i nedostatak novca nisu osnovni razlozi što proizvođači ne uvode sisteme za navodnjavanje. Poljoprivrednici su spremni da kupuju skupe mašine, traktore, ali ne i da nabave sisteme za navodnjavanje. Osnovni razlog je što se suša ne dešava svake godine, nego s vremena na vreme, pa oni rizikuju. To je jednom u 5—10 godina. I ovu godinu će oni preživeti. Drastično će biti smanjeni prinosi, ali je prošla godina bila rekordna po rodu, znatno više u odnosu na višegodišnje proseke. Navodnjavanje mora da prati adekvatno đubrenje i obrada zemljišta.

Treba znati da čak i kada se uvede sistem za zalivanje, ne znači da će proizvođači uvek ostvariti najviši prinos. Sistem za navodnjavanje iziskuje poseban režim đubrenja i obrade zemljišta. Ako se to ne radi stručno, jako lako dolazi do degradiranja i uništavanja zemljišta. Pogrešno je intenzivirati proizvodnju, ako nema unosa svih ostalih elemenata u proizvodnju. Ukoliko proizvođači žele da im sistem za navodnjavanje donese veći prinos, a nemaju orgnsko đubrivo,  organsku materiju, ne sprovode plodored, nemaju zaoravanje žetvenih ostataka, nego stajnjak i slamu prodaju, onda ne mogu ni da očekuju da im sistemi za navodnjavanje poprave prinose.

Ako se samo „baca“ veštak i zaliva, u roku od pet godina se na takvim parcelama narušava struktura zemljišta. I tek onda proizvođači shvataju da su pogrešili. Tada počinju da zaoravaju međuuseve, da masovnije unose stajnjak, da navodnjavaju useve samo koliko je potrebno. Počinju da koriste i druge mašine osim pluga, kao što je podrivač i da se ponašaju domaćinski prema zemljištu. Ali, tada je moguće popraviti strukturu zemljišta samo na černozemu. Na ritskoj crnici nema pomoći. Zemlja se „zabetonira“ i tu ni jaki teški traktori ne mogu ništa da urade.

Problem je ŠTO proizvođači žele ŠTO pre da zarade ŠTO više para, pa GREŠE u onome što rade. Stajnjak mora da se unosi svake godine u zemljište koje se navodnjava.

Pravilo u navodnjavanju je da se biljkama daje samo onoliko vode koliko im nedostaje. Kada se radi zalivanje svake godine treba da se ubacuje između 2 i 3 vagona stajnjaka u zemljište. U suvom ratarstvu to se radi jednom u četiri godine. Na ugar od pšenice se rastura stajnjak. Gajenje međuuseva, kada se na primer, posle pšenice seje leguminoza — da li je to kupusnjača, kao što je stočni kelj ili grahorica, takođe je jako bitno. To su usevi koji uz sistem za zalivanje ostvaruju bujan habitus. Dobija se organska materija koja se zaorava i koja uz pomoć organizama u zemlji poboljšava strukturu zemljišta.

Da bi navodnjavanje imalo efekta mora da se poštuje i plodored

Plodored nije izmišljen da bi neko pričao o tome, već da bi se očuvao neobnovljivi resurs – naše zemljište. Plodored onemogućava da se namnože štetočine i bolesti u zemljištu. Ali i da se sačuva struktura zemljišta, jer se svaka biljka drugačije ponaša u zemljištu. Plodored može biti višegodišnji, trogodišnji, četvorogodišnji. Može biti dvopolni, tropolni, četvoropolni… Broj polja zavisi od useva koji se gaje, a broj godina od dinamike obrta tih biljnih vrsta. Ako se na teškom zemljištu gaje samo pšenica i suncokret ili soja i pšenica koje će uz pomoć sistema za navodnjavanje dati dobre rezultate, nakon nekoliko godina doći će do potpune degradacije zemljišta. Ono je i onako degradirano, jer određeni usevi daju manji prinos na njemu. Ako proizvođač ne ubacuje stajnjak i organsku materiju i ne poštuje plodored, onda će prinosi useva koji se tu gaje i sa sistemom za navodnjavanje biti sve niži i niži.

Proizvođači razmišljaju samo na kratak rok, da „uzmu“ što više para od “sezone“        

Problem je što proizvođači ne razmišljaju dugoročno, već žele da zarade što više novca, a ne i da ulažu u obnovu resursa koje imaju. To se i te kako vidi i oseti u godinama koje nisu idealne za proizvodnju, poput ove. Mi smo se toliko komercijalizovali da prodajemo i prašinu od suncokreta i ljusku od suncokreta za brikete. Nema šanse da bilo šta vratimo u zemljište. Svaki mogući izvor energije smo pretočili u neki energent i prodajemo ga na nekom malom tržištu. Takvim ponašanjem ustvari štetimo sami sebi. Evo jednog primera kada proizvođač podigne plastenik on menja u njemu intenzivne povrtarske biljke — paradajz i papriku, a u međuvremenu seje rotkvice i salatu. Ko tako radi, propada za nekoliko godina. Jer sve bolesti, gljivice, moljci ostaju u zemljištu. Mora da se poštuje plodored i da se unosi u zemljište organska materija. Može da se poseje spanać. Ako se dobro zaliva, za 20 dana on da takvu zelenu masu, koja kada se zaore obnavlja zemljište kao trogodišnji plodored. To nije skupo, ali ni to ljudi neće da rade. Hoće da zarade sve što mogu u jednoj godini. Pre će da oberu i da prodaju taj spanać i da za to uzmu pare, nego da obnove zemljište. A korist od zaoravanja mu je mnogo veća na duži vremenski period.

Najekonomičniji sistemi za navodnjavanje su rotirajući rendžeri

Bunari mogu da obezbede dovoljnu količinu vode za zalivanje površina koje nisu jako velike. Ako je reč o parcelama od 100 i više hektara, moraju da se koriste kanali. Najekonomičniji i najrentabilniji sistem za navodnjavanje je izmišljen u Americi i to su rendžeri u kojima je voda u centru i koji se rotira. Sistem kreće iz jedne tačke i završava ciklus navodnjavanja u istoj tački i spreman je da krene ponovo u navodnjavanje iz iste tačke. Kada imate linearni sistem, on prođe kroz parcelu, dođe do njenog kraja i mora da se vrati ili da zaliva unazad parcele koje su kasnije zalivane. Sistem treba da bude nestacionarni. Kod manjih sistema potrebno je obezbediti dovoljan broj tifona.

Veći broj tifona od potrebnog može da dovede do toga da se gajena vrsta optereti vodom. Manji broj tifona od optimalnog dovodi do toga da ne dobije svaka biljka dovoljnu količinu vode.

Postoje tačne norme koje pokazuju kada se i koliko zaliva. I kada se ne zaliva. U srednjem Banatu ozbiljna kiša nije pala više od dva meseca. Da bi se nedostatak vlage u zemljištu nadomestio, potrebno je da padne mnogo kiše. Prinosi kukuruza, soje, suncokreta i šećerne repe će izvesno ove sezone biti desetkovani. Oni koji imaju sisteme za navodnjavanje mogu da računaju da će bolje proći od ostalih. Ali, samo ako su ispoštovali sva pravila i preporuku struke kada je reč o đubrenju, poštovanju plodoreda, unosu organske materije…Jer samo zalivanje ne znači automatski i povećanje prinosa i sigurniju proizvodnju.

Bilten "Za našu zemlju", broj 57, septembar 2017.