Tržište žitarica u Srbiji

Na ovim prostorima postojao je otkup žitarica, prvo onaj najnepopularniji prinudni otkup, zatim otkup po garantovanim cenama, a danas otkup više ne postoji. Postoji samo tržište, pšenicu proizvođači proizvode ali im niko ne garantuje i da će ona biti i kupljena, a posebno nema garancije po kojim cenama će biti kupljena.

Cena pšenice pre svega zavisi od Zakona ponude i potražnje na tržištu, a ponuda i tražnja od proizvodnje i potrošnje.

U tabeli 1. vidimo da je 2012/13 potrošnja bila veća od proizvodnje. U narednih pet godina iz godine u godinu je obaran rekord u proizvodnji pšenice, dok potrošnja nije pratila rast proizvodnje i zalihe su povećane sa 175 na 274 miliona tona. Primera radi, na svetskom nivou su zalihe pšenice za samo pet godina porasle za 99 miliona tona, a toliko Srbija može da proizvede za 40 godina. Takav rast zaliha vršio je pritisak na cenu koja je u tom periodu bila u padu, posmatramo u dolarima, gde je maksimalna cena od 426 $ 2008. godine pala na svega 175 $ 2016. godine.

U tabeli 2. se može videti da je žetva pšenice uvek aktuelna u nekom delu sveta, a da sami rezultati mesečne žetve utiču na formiranje cena. Žetva pšenice privodi se kraju u Kanadi i Severnoj Evropi, a očekuje se u Australiji i Kanadi i očekivani rezultati kreiraju cenu u narednom periodu. Srbija sa proizvedenih 2,67 miliona tona nije jedanaesti proizvođač pšenice u svetu, već je naša proizvodnja prikazana samo zbog poređenja ali svakako možemo biti ponosni na naše prosečne ostvarene prinose od 4,53 t/ha (Tabela 3.).

Srbija nije u 10 najvećih proizvođača pšenice u okviru EU, gde se nalaze zemlje iz našeg neposerdnog okruženja Mađarska, Rumunija i Bugarska u Evropi, dok smo mi po proizvodnji pšenice na 16 ili 17 mestu (Tabela 4.).

Ali i sa tako malom proizvodnjom u periodu 2014/15 godine zauzeli smo 10. mesto u izvozu (Tabela 5.) sa prosekom od 1,1 milion tona, a za mesto na svetskom tržištu borimo se prinosima pošto na subvencije još uvek ne možemo računati.

Egipat je najveći svetski uvoznik pšenice sa preko 12 miliona tona godišnje. Slede Indonezija sa 9,5 miliona tona, Alžir sa 8,2 miliona, EU sa 6,1 milion tona, dok je Kina na 10.mestu najvećih uvoznika žita sa 3 miliona tona.

Ako posmatramo bilanse proizvodnje, prethodnih 7 godina proizvodilo se između 2 i 3,3 miliona tona, a izvozilo između 700.000 i 1,2 miliona tona. U svakom slučaju mi smo izvoznici pšenice i to presudno utiče na formiranje cene kod nas. Naše tržište pšenice deli se na domaće i izvozno tržište. Na strani ponude u žetvi imamo 650.000 proizvođača, a na strani kupaca oko 260 mlinara. Registrovanih mlinara ima više od 400 ali aktivnih na tržištu oko 260, mlinari prerade oko 1,2 miliona tona pšenice koju kupuju sukcesivno tokom godine, tražnja za ostale namene je potrošnja pšenice za proizvodnju stočne hrane i količine pšenice namenjene za setvu.

I kada govorimo o domaćem tržištu mora se naglasiti da je ono više nego dobro zaštićeno od potencijalne konkurencije visokim carinskim stopama. Opšta carinska stopa na uvoz pšenice je 30 %, za uvoz iz zemalja EU je 18 %, a zemlje sa kojima je na osnovu posebnih ugovora carinska stopa 0 %, su tako daleko i transportni troškovi su tako visoki da njihova pšenica i bez carine nije konkurentna na našem tržištu.

Na strani tražnje su i izvoznici kojih je u prošloj godini bilo 214, a pre dve godine 269, iz smanjenja broja vidi se da i oni imaju poteškoća u poslovanju. Od 214 izvoznika samo 19 radi prodaju na FOB — u, a baš ta cena formirana na FOB—u je na neki način i zaštitna cena naše pšenice.

Izvozna cena presudno deluje na formiranje cene na domaćem tržištu. Kada postoji opasnost da izvoz ugrozi domaće potrebe, domači prerađivači podižu cenu iznad izvozne i tako sebi obezbeđuju neophodne količine, a kada su zalihe pšenice velike, cena se spušta na nivo FOB cene i po toj ceni, koja je po nepisanom pravilu nešto niža od cene na domaćem tržištu i izvozne cene u zemlje okruženja možemo prodati sve viškove.

Ako znamo da nam je za domaću potrošnju potrebno 1,5 miliona tona, da u zemlje okruženja možemo izvesti 700.000 tona, onda svaka veća proizvodnja od 2,2 miliona tona zahteva izlazak na veliko svetsko tržište i usklađivanje naših cena sa svetskim cenama za određenu kvalitetnu grupu.

Mi u izvozu prodajemo pšenicu razvrstanu u četiri kvalitetne grupe. Naravno ne možemo uvek imati sve parametre kvaliteta koji pripadaju odgovarajućoj kvalitetnoj grupi i tada se slobodnom pogodbom utvrđuje odgovarajuća cena ili se pšenica svrstava u nižu kvalitetnu grupu. U godini kada postoji odgovarajući problem, kao sa hektolitrom u ovoj, onda se zahtevi kvaliteta obostranim dogovorom delimično „ublažavaju“.

Na domaćem tržištu i u izvozu u zemlje okruženja i kupci i prodavci obično se pozivaju na mađarske kvalitetne grupe ili SRPS koji više nije na snazi.

Bilten "Za našu zemlju", broj 70, oktobar 2018.