Sporazum sa Turskom i izvoz pšenice za Egipat

Tokom januara meseca ove godine, u javnosti su objavljene dve važne informacije, koje su zaokupile širu javnost. Sporazum sa Turskom je bila prva, a potencijalni izvoz žita za Egipat, druga tema.

Sporazum sa Turskom

U Udruženju Žita Srbije, čiji je direktor Vukosav Saković, o značaju Sporazuma sa Turskom, njegovoj ratifikaciji kako u Turskoj tako i u našoj zemlji ističu da je isti sa Turskom dogovoren pre više od godinu dana. Očekivalo se da će stupiti na snagu, prema obećanjima iz Turske, pre žetve suncokreta u avgustu mesecu 2018. godine. Međutim Turski Parlament je naprosto taj Sporazum o proširenju slobodne trgovine odlagao, nikako nije dolazio na red. Konačno se i to desilo, naše Ministarstvo trgovine dobilo je obaveštenje od vlade Turske da je sporazum sa njihove strane ratifikovan i sada je na redu naša Skupština. Očekuje se u što skorijem roku, da ovaj Sporazum bude na dnevnom redu naše Skupštine, jer to je u našem interesu. Kao što je već svima poznato sa ovim sporazumom je predviđeno da se Turskoj može bez carine prodati: 25.000 t sirovog ulja, 10.000 t rafinisanog ulja, 15.000 t suncokretovog zrna, 5.000 t merkantilne soje, 5.000 t goveđeg mesa i određena količina pekarskih proizvoda i proizvoda koji učestvuju u proizvodnji stočne hrane. Pored ovoga proširene su i kvote za voće i povrće koje su bile predmet ranijeg sporazuma.

Vukosav Saković na temu količina soje ističe da količina od 5.000 t soje za izvoz nije toliko bitna ni za našu osrednji kompaniju, a kamoli za državu. Da ova količina ne može promeniti ništa na domaćem tržištu, ali kada se gleda iz drugog ugla, 5.000 t soje na jednom novom tržištu koje je do sada nama bilo nedostupno, a gde se možemo pohvaliti NON–GMO kvalitetom, sigurno puno znači. Računa se da će se ulaskom na novo tržište sa našom sojom pokazati da zaslužujemo i više pažnje i veći prostor za plasiranje tj. izvoz. Sa pomenutom količinom samo otvaramo vrata potencijalnog novog tržišta. Dalje, Saković naglašava da je u prethodnih 5–6 godina dosta razvijano tržište soje i da smo postali neto izvoznici. Pre ovog perioda smo zavisili od uvoza i te količine smo nadoknađivali sa količinama iz drugih zemalja.

Danas je situacija drugačija, soja je sve popularnija, sve više se gaji, prinosi i kvalitet su sve bolji. Za poljoprivrednike je bitno da pored domaćih prerađivača postoje i ostali kupci, bili oni izvoznici ili mali prerađivači na ekstruderima koji su u zbiru veliki, pre svega zbog postojanja konkurencije. Na jednom otvorenom tržištu gde imate male i velike prerađivače i izvoznike pokaže se i iskristališe fer cena. Samo sa ovog aspekta može se smatrati da će izvoz sirovine, soje proizvođačima biti bitan i zanimljiv.

Saković naglašava da ratifikovana količina soje za izvoz u Tursku, predstavlja malu količinu u odnosu na našu proizvodnju i u odnosu na naš izvoz od 200.000 t ove merkantilne robe. Ovde se ne radi o nekom značajnom procentualnom pritisku koji će uticati na domaće tržište. Sa druge strane naši prerađivači već imaju ogromno iskustvo u formiranju fer cena i nekad su spremni da plate i dinar više samo da roba ostane na domaćem tržištu i da podmire sve svoje potrebe.

O situaciji sa goveđim mesom, iz Udruženja ističu da je naše stočarstvo platilo ceh nekih 20–tak godina unazad jer iza ove proizvodnje nije niko stao i tržište je po pitanju ove grane stočarstva imalo velike posledice. Sa druge strane, iza ratara su stajale i sada stoje velike kompanije koje im obezbeđuju repromaterijal (seme, đubrivo, sredstva za zaštitu bilja) i siguran otkup po krajnje realnim, fer cenama. Zbog toga ratarstvo nije osetilo pogubni period prelaska iz neke planske na tržišnu privredu, ono je preživelo i razvijalo se. Isti poljoprivredni proizvođač koji se bavio i ratarstvom i stočarstvom vremenom je odustajao od tova pošto je uvideo šta mu se više isplati i gde ima pošteniji i sigurniji odnos u funkcionisanju na tržištu. Drugi razlog napuštanja stočarske proizvodnje su svakako subvencije koje su ukinute, a koje su u ranijoj mesnoj proizvodnji za vreme planske poljoprivrede, bile izuzetno visoke (nekada su se kretale i preko 120%).

Izvoz pšenice za Egipat

U Udruženju Žita Srbije, naglašavaju da je ove godine u Srbiji ostvaren veoma dobar rod pšenice. Prosečan prinos je blago prešao 5 t/ha i po pitanju prinosa Srbija je na samom vrhu u svetu. Na ovome se može zahvaliti domaćim institutima i njihovom semenu, kao i uvoznom semenu i konkurenciji koja je stvorena kroz uvoz semena. Zahvaljujući dobrom rodu i zalihama na početku ekonomske godine, u julu mesecu 2018., na tržištu je bilo 3,6 miliona tona pšenice (3,3 miliona iz nove žetve + zalihe) i svi skladišni kapaciteti u zemlji su bili puni. Prodaja je izvanredno počela, izvoz je četiri meseca tekao bez većih problema, a na ruku nam je išlo to što je u Severnoj Evropi i delimično u Rusiji bilo problema u proizvodnji pšenice. Ti problemi su uočeni na samom početku naše žetve i na račun samo te manje proizvodnje u Evropi, domaća cena je otišla gore u vreme kada naši proizvođači još uvek nisu prodali svoju pšenicu.

Sa druge strane ono što nije išlo na ruku su bile stalne kiše koje su prekidale žetvu i posle kojih je svaki put bivao lošiji kvalitet zrna pšenice. Na samom početku izvoza, izvozila se pre svega pšenica najlošijeg kvaliteta (stočna pšenica) za koju nisu bile potrebne neke posebne analize, što je olakšavajuće učesnicima u poslu.

Saković naglašava, da je zaključno sa 31.decembrom 2018.godine, izveženo 750.000 tona pšenice i 88.000 tona brašna. Ukupnih 850.000 tona izvezene pšenice je upravo 50% od našeg plana izvoza. Međutim, kako je posao dobro krenuo ne može se reći da se tako i nastavilo. Izvoz pšenice u decembru mesecu prošle godine sveo se na 46.000 tona, ako bi izvoz zadržali na tom nivou u narednih šest meseci onda bi u sledeću ekonomsku godinu ušli sa veoma velikim zalihama koje bi dostizale skoro pola miliona tona. Vukosav Saković ističe da su na zastoj u izvozu uticale dve stvari. Prva, da je dosta površina pod pšenicom posejano u optimalnom roku, ali skoro ništa nije niklo u optimalnom roku zbog nedostatka vlage pa su te činjenice navele proizvođače na razmišljaju ekonomski da pšenicu prodaju kasnije, ako dosta setve propadne, kada cena bude viša. Drugi razlog, koji je usporio izvoz pšenice, ležu u samoj specifičnosti našeg tržišta koja se iz godine u godinu ponavlja, a to je da je novembar, mesec kada domaća ponuda pada, kada mali igrači izlaze iz igre i kada svi izbegavaju da prodaju robu čekajući da vide u kom pravcu će se tržište kretati. Ova činjenica je u potpunosti skroz normalan i legitiman način ponašanja onog ko brine o svojoj robi i svom položaju.

Prema podacima monitoringa pšenice, posle dva ledena talasa koja smo imali u decembru i januaru, pšenica izgleda bolje nego što se očekivalo. Strah od lošeg roda se smanjuje, ali ipak se mora sačekati početak marta za neke objektivnije prognoze.

Pre svega procene o setvi će biti jasnije početkom marta kada se polja zazelene pošto su dosta velike razlike u proceni površina, koja nije uobičajena. Pesimisti procenjuju da je pod usevom pšenice malo ispod 500.000 ha, dok se u Udruženju, gde godinama primenjuju istu metodologiju prikupljanja podataka i procene tvrdi da ima oko 620.000 ha pod ovim usevom.

Direktor Žita Srbije upozorava vlasnike robe da svima predstoji veoma ozbiljan posao. U godini u kojoj je izvoz kukuruza jako kasnio zbog problema na Dunavu, kada se očekivalo da će se izvesti 1.000.000 tona žita u periodu oktobar— decembar, a izveženo je samo polovina od plana, u godini kada se očekuje izvoz 2,7 miliona tona kukuruza, a sledi već juni mesec kada stižu novi ječam i pšenica i kada tražnja za kukuruzom drastično opada. To znači da je ispred nas praktično 5 meseci za izvoz 2,2 miliona kukuruza što znači da se mora izvoziti preko 350.000 tona mesečno što je na ivici mesečnih mogućnosti.

Postoje godine kao što je 2014., kada se izvozilo i 420.000 tona mesečno kukuruza, ali treba voditi računa da sada i 800.000 tona pšenice čeka na izvoz. Ove činjenice mogu biti ograničavajući faktor izvoza jer se može desiti da se u jednom trenutku želi izvesti određena količina i pšenice i kukuruza, ali da se to ne može logistički ispratiti. Klasičan primer je da ako u januaru mesecu neko traži, iz druge zemlje, da kupu stočnu pšenicu od nas, može ali samo dva kamiona, u slučaju da ima potrebu za na primer 3.000 tona to se neće desiti jer nema u ponudu pošto naši prodavci još uvek nisu spremni da prodaju. Onda kada budu hteli može da se desi da neće moći da realizuju.

 U ovom trenutku na našem tržištu su sasvim pristojne cene, mala je razlika između domaćih, koje su malo veće, i izvoznih cena koje figuriraju na velikih međunarodnim tržištima. Velika potencijalna opasnost, scenario je da se može desiti da nam prelazne zalihe budu veće od uobičajenih, i da rod pšenice ipak bude dobar bez obzira na današnje prognoze.

U Udruženju ističu da to može realno da se desi, da to u praksi izgleda ovako: cene berzanskih roba se formiraju na velikim međunarodnim tržištima, bilo da govorimo o robnim berzama ili velikim eksportnim tržištima, bez obzira kolika je proizvodnja kod nas i kojom količinom robe mi raspolažemo, razlike u ceni nisu tako velike. Za primer se može uzeti 2017. godina kada je kod nas kukuruz loše rodio, kada smo imali samo 4 miliona tona, a pri tome je u isto vreme cena kukuruza bila niska i naši proizvođači su tada bili tako reći „kažnjeni” što lošim vremenskim uslovima, što niskom cenom. Primer može biti i rod pšenice u 2018. godini, koji je bio rekordno visok, po prosečnim prinosima, i cenom koja je u samom vrhu neke svetske cene, a ponekad i iznad toga. Prosto rečeno mi smo toliko mali u svetskoj proizvodnji da je mi ne možemo diktirati.

Sa druge strane protok informacija je toliko brz da ono što se dešava na čikaškoj berzi je dostupno i našim poljoprivrednicima za par sati. Cene se formiraju na tom međunarodnom nivou, a razlika za lokalna tržišta se sastoji u tome samo da li ste u situaciji uvoznika ili izvoznika. Ako ste izvoznik, vi vašu cenu morate spustiti za izvozne troškove (koji zavise od destinacije prodaje), odnosno ako ste uvoznik, cena robe je veća samo za troškove transporta. Kada kod nas ništa ne rodi mi bi smo imali npr. pšenicu skuplju samo za troškove uvoza, opet sa druge strane kada kod nas dobro rodi imamo npr. pšenicu jeftiniju od neke svetske cene samo za troškove izvoza. Na ovaj način funkcioniše globalno tržište.

Egipat je poznat kao zemlja koja kupuje visokokvalitetnu pšenicu, to je regulisano određenim procedurama koje je potrebno ispoštovati. Saradnja sa ovom zemljom sugerisaće određene promene kod naših proizvođača, koje se odnose na preferiranje kvaliteta same pšenice, a ne kvantiteta prinosa, kako bi nam to bio znak raspoznavanja.

Saković naglašava da je opšte poznato da smo prethodne dve godine ozbiljno radili na promociji srpskih žitarica i uljarica na velikim međunarodnim konferencijama i globalnim tržištima u čemu je dosta pomagao FAO. Na globalnoj konferenciji uKijevu, na video prezentaciji jedne velike multinacionalne kompanije sa Zapada koja je zadužena za kontrolu kvaliteta, su predstavljeni rezultati kontrole kvaliteta pšenice celog crnomorskog regiona i Srbija je bila na II mestu odmah iza Rusije. Ove podatke u Udruženju često ističu i smatraju da treba da budemo svesni da ima kvalitetne robe u našoj zemlji.

U Srbiji, sa druge, strane postoji jedan ozbiljan problem na temu skladištenja. U Srbiji se proizvede kvalitetno zrno, ali se ne skladišti kako treba, jer se, uglavnom, ne odvaja ono što je kvalitet od onoga što nije. Onog trenutka kada se to postigne, to će se odraziti i na one koje se bave proizvodnjom jer će im kvalitet biti plaćen. Danas se to u praksi radi kod pojedinaca, ali to nije zvanično i u potpunosti na tržištu.

Pojedini veliki skladištari, a pogotovo ako su mlinari, itekako više plaćaju bolju pšenicu koju im predaje veliki proizvođač. Kada ovakvi pojedinačni slučajevi postanu praksa i opšte pravilo, mi ćemo rešiti problem da ono što zaista ima kvalitet to i unovčimo. U Udruženju su zagovornici kvaliteta ali uz vrednovanje i priznavanje istog. Razlika u ceni kvalitetne pšenice i manje kvalitetne mora da bude adekvatna, kako bi stimulisala proizvođača za proizvodnju iste. Na međunarodnom tržistu ne postoji fiksna razlika između stepena kvaliteta, ali je uobičajeno da se za svaki procenat proteina ona kreće najmanje pet do najčešće 10 eur/t.

Što se tiče Sporazuma sa Egiptom za izvoz pšenice potrebno je da se procedura usaglašavanja propisa dovede do kraja, a prema svim najavama iz Ministarstva to bi trebalo da bude do kraja februara. Ono što je za sada poznato je da ćemo do polovine februara imati egipatske inspektore za karantin poljoprivrednih proizvoda koji će doći, pregledati naša skladišta, silose, izvozne luke i proučiti naše propise. Verujem da će sa navedenim biti sve u redu.

Problem može da se javi kod knjiga polja. Iako je vođenje knjige polja pojednostavljeno, malo je proizvođača koji ih vode. Upravo zbog ne vođenja knjige polja izgubili smo potencijalno veliki posao izvoza kukuruza u Južnu Nemačku. Velike zadruge iz tog regiona su želele saradnju sa našim manjim proizvođačima i jedini njihov zahtev je bio uvid u knjigu polja, tj. sledljivost u poljoprivredi, koji im mi nismo mogli omogućiti.

Šta je suština Sporazuma sa Egiptom za izvoz žita??? Egipat je najveći kupac tj. uvoznik pšenice. Biti na njihovom tržištu je prednost jer su im propisi dosta strogi zbog insistiranja na preciznom kvalitetu. Naš prvi problem sa Egiptom je nastao pre 6 godina kada je jedna velika multinacionalna kompanija ponudila srpsku i rumunsku pšenicu na egipatskom tenderu na kojem nije prošla. Razlog odbijanja je bio da Srbija nije registrovana kao njihov snabdevač sa pšenicom. Zabuna je nastala iz razloga zato što je Jugoslavija bila registrovana kao njihov snabdevač, a posle njenog raspada niko se nije setio sukcesije i da samim promenom imena prevede i to pravo. Kada je to uočeno, pokrenuta je inicijativa da se to izreguliše i završi. Kada počne izvoz moraćemo jako da vodimo računa o kvalitetu, o rokovima, troškovima i dosta da poradimo na transportu pošto smo od morske luka relativno udaljeni. Kada budemo dospeli na listu snabdevača Egipta, naša pšenica će, u početku, biti nuđena preko multinacionalnih kompanija. Kako vreme bude odmicalo i kako naše kompanije budu rasle i razvijale se sigurno ćemo to raditi i direktno.

Da zaključimo: februar je mesec kada će egipatski inspektori i kontrolori doći kod nas da izvrše proveru naših procedura i propisa koje će usaglasiti sa njihovim, a već u martu mesecu očekujemo da će i naša skupština sve to ratifikovati.

Na pitanje Da li je izvesno da će već prošlogodišnji rod pšenice biti izvezen za Egipat ili to možemo očekivati za rod koji je tek sad na njivama, Saković odgovara da rokovi koji su pomenuti predstavljaju maksimalno moguće i najbrže sa kojima bi bili zadovoljni. Poznavajući procedure zvaničnih dokumenata, mi u našem udruženju bili bi prezadovoljni da to sve bude završeno do nove žetve, ukoliko bude pre to bolje. Ono što je malo verovatno je da im u ovoj ekonomskoj godini ponudimo direktan izvoz iz Srbije. Ono što je teoretski moguće je da od 450.000 tona koje je izvezeno Dunavom iz Srbije, stoji skladišteno u Konstanci i ukoliko se uklapa u traženi kvalitet može da bude ponuđeno Egiptu preko multinacionalnih kompanija.

Vukosav Saković za kraj na temu Izvoza u Egipat tvrdi da je potpisivanje Sporazuma sa Egiptom za izvoz pšenice dobro za sve nas, od proizvođača do države, i da ovaj korak neće uticati na cenu. Takođe treba biti precizan i jasan da egipatsko Ministarstvo za snabdevanje i trgovinu u raspisanom tenderu definiše: potrebnu količinu, kvalitet i rokove za isporuku o kojima se ne raspravlja. Jedina stavka koja nije definisana je cena, nju ponuđač dostavlja u ponudi. Pregovora oko količine, kvaliteta i roka nema. Pregovori postoje jedino o ceni, ako oni procene da mogu da dobiju povoljniju cenu kod najbolje ponude u tom tenderu. Njihova očekivanja su da na tenderima učestvuju kompanije iz Rusije, Ukrajine i Evropske unije. Pšenica iz Rumunije je preko EU prolazila na egipatskim tenderima pa se stoga i mi nadamo da ćemo uspeti. Treba da budemo svesni toga da se to ne dešava preko noći, niti da će Egipat kupiti našu pšenicu da je i za jedan cent skuplja od konkurencije, naprotiv probaće od novih učesnika na tržištu, kao što smo mi, da utiču na nižu cenu.

Bilten "Za našu zemlju", broj 74, februar 2019.