Degradacija zemljišta

Dipl. inž. Ljubica Vukićević, rukovodilac Stručne službe Victoria Logistic

Prepoznavši da je briga o zemljištu jedan o ključnih faktora promena koje moramo preduzeti, UN je 2015. godinu, proglasio Međunarodnom godinom zemljišta, kako bi se na društvenom i političkom nivou povećalo razumevanje važnosti uloge koju zemljišta imaju za održivu poljoprivredu, kvalitet i sigurnost hrane, sigurnost globalnog prehrambenog sistema i ublažavanje siromaštva. Temelj održivosti ekonomskog i ekološkog sistema započinje brigom o zemljištu jer ono je centar i osnova gotovo svih funkcija ekosistema.

Pojava i razvoj poljoprivredne mehanizacije, omogućili su nam da uz manje uloženog rada proizvodimo sve više hrane. Međutim, time su ubrzani i procesi destrukcije zemljišta koje smo započeli još otkrićem pluga. Oranje se možda čini kao bezazleno delovanje, pogotovo kada plug vuku volovi ili konji, ali svako prevrtanje zemljišta uzrokuje oksidaciju organske materije u zemljištu i doprinosi stvaranju ugljen dioksida, i time i ispiranje hraniva.

Zemljište čini četvrtinu ukupne površine planete i predstavlja treće najveće skladište ugljenika na Zemlji, nakon okeana i šuma. Zemljišta imaju sposobnost da uskladište ugljenik u izrazito stabilnim oblicima na duži period, čak i nakon što se sa zemljišta ukloni vegetacija. Međutim, od samog početka agrarne revolucije, prema Dr Rattanu Lalu (profesor Nauke o zemljištu), kultivirana zemljišta širom sveta izgubila su 50-80% izvornih zaliha organskog ugljenika. Dr. Lal ističe kako “ništa u prirodi ne prevrće zemljište redovno na specifičnu dubinu od 15-20 cm. Stoga se ni biljke ni drugi organizmi u zemljištu nisu razvili niti prilagodili tom dramatičnom uznemiravanju.”

Oranje, prevrtanje, drljanje, usitnjavanje, odnosno bilo kakvo zadiranje u prirodnu strukturu zemljišta, narušava podzemnu arhitekturu peska, praha i gline koja se godinama oblikovala kroz rad mikro i makroorganizama, a kojima su za život potrebni vazduh, voda i organska materija. Oranje razara podzemnu mrežu hraniva koja je od presudne važnosti za stvaranje strukturnih mikroagregata koji drže vodu i gasove u zemljištu, i tako pružaju odgovarajuće stanište mikroorganizmima. Čak i nakon oranja, određeni broj mikroorganizama će ostati prisutan i vremenom će uspeti da uspostavi ravnotežu u zemljištu, međutim nakon primene mineralnih đubriva i pesticida, prirodno partnerstvo zemljišta, biljaka i mikroorganizama potpuno se uništava.

Prekomerna upotreba mineralnih đubriva dugoročno osiromašuje zemljište, negativno utiče na stvaranje organske materije, uništava bioraznolikost, a zbog oticanja njihovih viškova u slivove i podzemne vode predstavlja opasnost za okolinu i sve nas. Bez zdrave zajednice mikro i makroorganizama, koji biljkama pružaju sva potrebna hraniva za rast i razvoj, dolazimo do problema neprekidne potrebe za dodavanjem mineralnih hraniva. Godine 1991. donesena je i Nitratna direktiva Evropske unije (91/676/EEC) radi zaštite i sprečavanja daljnjeg prekomernog zagađivanja podzemnih i pitkih voda nitratima. Postojeće zagađenje je u najvećoj meri uzrokovano poljoprivredom, odnosno neodgovarajućim đubrenjem i nepravilnim skladištenjem stajnjaka. Ispiranje nitrata iz mineralnih đubriva i stočarskih farmi (stajnjak) završava u podzemnim vodama i predstavlja opasnost za ljudsko zdravlje i naravno narušava biološku ravnotežu.

Kroz procese pripreme zemljišta, iz godine u godinu se sa većine poljoprivrednih površina uklanja sva vegetacija i zemljište ostaje bez pokrova. Ogolelo zemljište izgladnjuje mikroorganizme jer je njima za ishranu potrebna i živa i mrtva organska hrana. Koeficijent isparavanja vode je znatno povećan u ogolelom zemljištu, dok smanjena vlažnost ograničava razvoj biljaka, takvo zemljište se brže i više zagreva, a time i uvećava stopa mineralizacije i smanjuje se kapacitet zemljišta da veže ugljenik i zadrži vodu.

U prirodnim ekosistemima monokultura se vrlo retko pojavljuje, jer priroda stalno teži da uravnoteži područja i ne dopušta monokulturu. U biološki raznolikim sistemima nemamo problem sa dominantnim patogenima kao što je to slučaj u savremenoj monokulturnoj industrijskoj poljoprivredi. Ovome treba dodati i upotrebu teških mašina kojom se vremenom stvaraju zbijena zemljišta koja imaju smanjenu poroznost i slabo su drenirana, a stagniranje voda u zemljištima uzrokuje nedostatak kiseonika i preterani razvoj anaerobnih organizama.

Erozija zemljišta pod uticajem vode i vetra, odnosi hranjive materije i površinski sloj zemlje, što direktno utiče na plodnost, prinose i kapacitet vode u zemljištu. Usled neodgovornog ponašanja prema zemljištu, plodni, površinski sloj zemljišta se troši 10-40 puta brže nego što se prirodno može obnoviti. Procenjuje se da se godišnje u proseku izgubi od 5 do 10 t/ha zemljišta. Poređenja radi, prirodno se formira oko 0,5-1,0 t/ha površinskog sloja zemljišta godišnje, odnosno, za formiranje 1 cm zemljišta potrebno je i do 1000 godina, zavisno od klimatskih i drugih faktora.

Još jedan veliki izazov za očuvanje poljoprivrednih površina predstavlja konkurisanje površina za proizvodnju biogoriva i stočne hrane s površinama za proizvodnju hrane za ljude. Iako se biogoriva vode kao “zelena energija”, ona u principu jednako kao i fosilna goriva, prilikom korišćenja ispuštaju stakleničke gasove u atmosferu. Proizvodnja useva za preradu u biogoriva, opet podrazumeva monokulturni pristup, korišćenje teške mehanizacije, mineranih đubriva, pesticida itd. A radi isplativosti investicija za formiranje velikih površina za proizvodnju biogoriva, najčešće se krče šume u zemljama trećeg sveta, dok se to gorivo koristi u razvijenim zemljama.

Proizvodnja stočne hrane takođe oduzima velike i dragocene površine zemljišta i tako dolazimo i do etičkog problema proizvodnje hrane koja se koristi kao gorivo ili stočna hrana, dok u isto vreme svakih 3,6 sekundi u svetu jedna osoba umre od gladi.

Do sada se nismo baš pokazali da znamo pa, kako reče naš čuveni naučnik Nikola Tesla: “Ako ne znate kako, posmatrajte prirodu, ona će vam dati jasne odgovore”.

Bilten "Za našu zemlju", broj 75, mart 2019.